Izum profesora Leopolda - roman
Izum profesora Leopolda
AUTOR: ANTO GARDAŠ
“Izum profesora Leopolda” fantastičan je roman našeg slavnog pisca za djecu i mlade, Ante Gardaša. Roman je fantastičan jer sadrži motive koje teško možemo zamisliti u stvarnom svijetu. One roman čine čudesnim i čudnovatim, što dodatno utječe na njegovu zanimljivost. Ovaj dječji roman je fantastičan i po drugom značenju te riječi, onom koji ga opisuje kao izvanrednog.
Priča ovog romana dokazuje da uz malo mašte može nastati nešto jednostavno divno, a radoznalost da otkrijemo sva čudesa koja nas mame u životu, može učiniti da neke stvari popravimo, ali i pokvarimo. Upravo to dogodilo se junacima ovog romana. Profesor Leopold omogućio je djeci da se njegovim izumom vrate u prošlost i upoznaju život bez struje, bez industrije, bez svega onoga što mi danas smatramo osnovnim potrebama za život. Ogromna snalažljivost i hrabrost pomogla je ovim našim malim junacima da se suoče sa svim nedaćama i čudnim situacijama u kojima su se našli. Naučili su nas da treba biti snalažljiv, hrabar i pametan te znati upotrijebiti stečeno znanje koje je ovaj put pomoglo dječacima da izvuku živu glavu. Sreća da su bili dobri u školi i sjećali se povijesti, a time i ishoda bitke u čijem su se središtu našli upravo zbog svoje radoznalosti i brzopletosti.
Od početka njihove avanture, pa sve do majčinog zagrljaja koji ih je vjerno čekao na kraju, nisu izgubili poštenje, hrabrost, snalažljivost. U svakoj situaciji u kojoj su se našli mislili su jedni na druge i nisu dopustili da se razdvoje. Požrtvovnost i hrabrost koju je pokazao Bakreni Petar kod spašavanja Mirona iz zagrljaja hladne rijeke, teško bi pokazao netko od odraslih osoba. To je bila tipično dječji brza odluka, ovoga puta sa sretnim ishodom.
Ovim hrabrim dječacima, na prvom mjestu bila je briga o maloj sestrici. Nisu dozvolili da ni u jednom trenu ostane nezaštićena. Vjerno i odano su brinuli o njoj tijekom cijele avanture, a Melita je na isti način uzvraćala braći ljubav i brinula o njima kako je mogla i znala.
Iako je profesor Leopold priznat i cijenjen kao svjetski znanstvenik, fizičar, astronom, u praktičnim stvarima ipak ne pokazuje mnogo razuma. Ponekad je u svojim postupcima čak i smiješan. Usred svoje smušenosti i obaveza, ne zaboravlja što znači biti otac. Ostavlja sve radi svoje djece i pomaže im na domišljat i simpatičan način kako da se izvuku iz nevolja u koje su upali. Tu je kod njega prevladalo ono malo praktičnosti koja je zamijenila smušenost.
Čitajući knjigu, s ovim likovima vrlo lako odlutamo u vremenskom stroju, negdje daleko u prošlost. Bez većih problema možemo se saživjeti s ljudima kojima je glavni cilj preživjeti, a pritom ne izgubiti obitelj i dom. Roman je pun uzbudljivih i napetih situacija neobičnih obrata. Kad se situacija čini mirnom, dogodi se nešto iznenadno, što nas tjera da čitamo dalje. Interesantno je pratiti radnju i tijek nekog zbivanja kada je raspon događaja iznenadan, buran i interesantan. Nikada nema dosade, ni monotonije koja uspavljuje. Cijeli sadržaj jedna je bitka kojoj se ne zna ishod do samog kraja. Napetost i iščekivanje raspleta odlika su svakog dobrog avanturističkog štiva.
Vrsta djela: znanstveno-fantastični roman
Tema: putovanje kroz vrijeme i život u dva različita vremena
Vrijeme radnje: sadašnjost i vrijeme Rimskog carstva
Mjesto radnje: Mursa – Mursela
Kratak sadržaj
Za vrijeme nedjeljnog ručka, profesor Leopold obavijestio je obitelj o putu na simpozij znanstvenika za koje je i on pripremio svoje izlaganje o atomskoj fizici. Nagovarao je svoju ženu da mu se pridruži jer simpozij traje samo tri dana. Djeca su ubrzo uvidjela nagovještaj trodnevne slobode pa su i oni stali nagovarati neodlučnu majku da se pridruži ocu. Nakon mnogo nagovaranja i uvjeravanja, majka je pristala pratiti oca.
Prvi dan nakon odlaska roditelja, Melita je postala mala domaćica. Nakon drugog jutarnjeg telefoniranja s majkom, očistila je stan. Slučajno je pronašla ključ od očevog kabineta. Miron ga je spremio u džep. Kad su nešto kasnije dječaci željeli zaigrati šah, sjetili su se da ga je otac odnio u Institut. Odlučili su otići po šah, iako otac nikome nije dopuštao da sam hoda po njegovom kabinetu. Lako su prošli pored stražara koji je poznavao Mirana. U kabinetu su uzeli šah, ali ih je znatiželja povukla da malo istraže kabinet.
Iza zatvorenih vrata nalazila se neka čudna naprava. Kad su se prčkajući tamo gdje ne bi smjeli našli u nekom čudnom svjetlucavom plavom krugu, osjetili su strah i nekako su se čudno osjećali. Odjednom je zabljesnula crvena svjetlost. Odjednom je sve nestalo, i djeca i institut. Bio je ponedjeljak, 9 sati i 36 minute. Djeca su nestala, a profesor Leopold upravo je krenuo na svoje predavanje.
Profesorovo predavanje o kretanju svemira i mogućnosti putovanja vremenom bilo je popraćeno velikom zainteresiranošću studenata i drugih poznatih znanstvenika. Objašnjavajući im ključ svog problema, profesor se odjednom sjetio ključa svog kabineta koji je ostavio kod kuće. Isti tren prekinuo je predavanje, pokupio ženu koja je upravo izlazila iz bazena i žurno krenuo kući. Bio je pun straha da djeca nisu ušla u kabinet i aktivirala stroj za putovanje kroz vrijeme. Njegove najgore sumnje su se ostvarile.
Djeca više nisu u kabinetu, iako su se nalazila u istom položaju kao kada je Miron stisnuo tipku s brojem 351. Sada su se nalazila pod orahovom krošnjom. Našli su se pred nekim bedemom na kojem su šetali naoružani stražari. Iza bedema se nalazio nepoznati grad. Odlučili su saznati gdje se nalaze.
Ubrzo su do njih dojahala tri viteza i razgovarala na latinskom sa svojim carem. Mironov Ciceron (naprava za prevođenje latinskog, koju je izumio profesor Leopold da ga Miron non-stop ne ispituje značenje latinskih riječi) sve im je preveo pa su shvatili da su došli u vrijeme Rimljana. Spremalo se nekoliko bitki pa su djeca odlučila povući se dublje u šumu. Lutajući kroz šumu, put su im prepriječila dva kopljanika.
Vodeći djecu koja su dogovorom samo šutjela, ratnici su ih gurali kopljima. Miron se sjetio gdje su. Nalazili su se u starom gradu Mursi. Ubrzo su ih kopljanici doveli u raskošno uređen šator velikog vojskovođe Mangecija. Miron se snašao uključivši ponovnu napravu Ciceron i predstavio ih kao djecu bogova. Time je dobio na vremenu. Melita je postala Melicija Božanska od Dobre Volje, a Bakreni Petar Petronije Bakreni, Gospodar vatre. Poznavajući povijest, djeca su mogla proreći ratnikove namjere. Tako su si spasila život dok se “proročanstva” ne ostvare. Zatvorili su ih u čuvani šator, ali tokom noći, nakon što su stražari zaspali, djeca su uspjela pobjeći.
Nakon bijega, željeli su se što više udaljiti od šatora, pa su krenuli sve dublje u šumu, gdje su odlučili prenoćiti. Miron nije mogao spavati. Ponovno je sve proživljavao. Pitao se nalaze li se u gradiću Mursa, na čijem je iskopinama ponekad pomagao i čitao u povijesnoj čitaonici? Razmišljao je još dugo. Melita također nije spavala. Mučila su je ista pitanja. Odjednom, negdje se začulo neko pucketanje. Bakreni Petar se udaljio iz nastambe u izvidnicu. Iz grmlja je iskrsnuo visok i koštunjav čovjek, duge sijede brade.
Melita i Miron potrčali su prema kriku Bakrenog Petra. Nakon susreta s Petrom, starac je pobjegao. Ubrzo se razdanilo i djeca su nastavila put. Usput su doručkovali grožđe. Hodajući cestom, netko je iza njih povikao “Fugite…” Bio je to maleni dječak iz tabora. Proročanstvo se obistinilo. Riđobradi je zapalio gradska vrata, kao što su mu božja djeca i prorekla. Zbog požara je nastao metež na cesti. Neka kola su se prevrnula, a nitko nije želio pomoći. Djeca su pomogla i zato su se smjela povesti kolima. Svi su se čudili njihovoj čudnoj odjeći – trapericama, crnoj jakni… ubrzo im je ususret došla spasilačka vojska koja je spalila grad. Uspjeli su ući u grad. Bakrenom Petru pozlilo je od naguravanja svjetine. Opet su se sreli s Plinijem, sinom Oktavijana, koji im je pomogao držati Petra.
Metež je polako nestao. Miron je zahvalio Pliniju na pomoći. Plinije se preplašio Cicerona. Brinuo se o tome gdje će njegovi novi prijatelji prenoćiti. Također je želio majku i sestru odvesti k teti u Mursu. Ugašen je i požar na gradskim vratima. Drugi dio proročanstva se također ostvario. Plinije je djecu smjestio u jednu napuštenu kuću uz rijeku. Bakreni se dosjetio da Miron u džepu ima stari rimski novac. Uspio je kupiti kruh. Dolaskom u napuštenu kuću, Miron i Melita su zaspali, a Petar je ostao čuvati stražu. Kad se Miron nakon nekog vremena probudio, Bakreni Petar je nestao. Buka, kotrljanje i lupanje koje se čulo s tavana, skamenilo je Mirana.
Čim se Melita probudila, krenuli su tražiti Bakrenoga. Lutajući velikom nepoznatom kućom, naišli su na ribe usred prostorije. Tražeći dalje, našli su se u vlažnim podrumskim prostorijama. Ubrzo su začuli glas. To je bio Bakreni. On je istraživao podzemlje. Tunel je vodio do rijeke. Naletio je na nekog čovjeka i brzo se sakrio da ga ovaj ne vidi. Bakreni je vidio oda je to bio onaj sjedokosi starac iz šume. Odlučili su što prije napustiti tu čudnu kuću.
Odlučili su se prenoćiti na rubu šume s ostalim izbjeglicama. Za večeru su pekli ribu koju su ponijeli sa sobom iz kuće. Zaspali su. Melita je usnula čudan san o raketi koja ipak nije uzletjela. Tata Leo vikao je da nemaju slobodan prolaz na nebo. Melita je imala tisuću pitanja. Željela je da otac dođe po njih. Miran je otišao piti vode. Voda je bila bistra. Kad se smirila, uz svoj odraz iz vode, Miran je vidio i lice sjedokosog starca. Podigavši pogled s vode, u pijesku je ugledao starčevo ispucalo stopalo.
Kao što se pojavio, tako je starac brzo i otišao. U rijeci je Miron našao staru fibulu, kopču. Htio je izvaditi tu lijepu iglu, ali se poskliznuo i upao u duboku rijeku. Počeo se boriti protiv rijeke. U zadnji tren spasio ga je Bakreni Petar. Vidjevši fibulu u Miranovoj ruci, Petar mu je dao nadimak Miron Fibula. Svanulo je. Melita je bila uvjerena da će otac doći po njih. Odlučili su se vratiti do napuštene kuće. Tu ih je već čekao Plinije sa svojom sestrom. Saznali su nesretnu priču o sjedokosom starcu i njegovom zarobljenom unuku koji je bio Plinijev najbolji prijatelj. Plinije ih je pozvao na ručak u kuću njegove tete.
Naredni dan trebala se dogoditi bitka za grad Mursu. Svi su bili zabrinut. Melita i Antonija su se sprijateljile. Miron i Bakreni Petar smišljali su kako da oslobode Strizija i pomognu starcu da vrati otetog unuka. Smislili su plan. Poslužit će se protivnikovim strahom od Cicerona.
Bližio se čas bitke. Svi su bili u strahu. Maneci je bio ljut što su mu bili odsječeni planovi. Magneci je bio odlučan osvojiti krunu Rimskog carstva. S tom misli utonuo je u nemiran san prije bitke. Iz nemirnog sna prenuo ga je stravičan, snažan glas. Upozoravao ga je na ono što je bilo, te sugerirao što mu je dalje činiti. Između ostalog, naređeno mu je da pusti dječaka Strazija. Prestrašeni Magnecije odmah je pustio dječaka. No, nešto je pošlo po zlu. Miron je zaboravio iz trake izbrisati rock pjesmu koja je zasvirala nakon nasnimljenog govora.
Petar, Miran i Strazije trčali su što su brže mogli. Gonili su ih naoružani legionari. Razmak je postajao sve manji. Kada su ih progonitelji sustigli, okružili su ih s mačevima. Predvodnik je oko djece nacrtao krug i nešto govorio svojim suborcima. da su ti bjegunci samo njegovi. Krivonogi legionar zahtijevao je da sam dovede zarobljenike Magneciju. Kad su došli u šator, svi su se spustili na koljena u duboki naklon.
Magnecije je bio strašno ljut. Dugo se prepirao s legionarom koji je prema običajima svoje zarobljenike mogao sam kazniti. Uspio je odgoditi kaznu do drugog dana. Djecu su zaključali u kavez do lavova. Dok su razgovarali, Miron je uključio Cicerona i objasnio Straziju tko su oni i što im se dogodilo. U međuvremenu, Melita je počela duboko disati. To je tražila i od dječaka. Osjetili su miris kamilice koju je pušio profesor Leopold.
Dok su oni razgovarali, kavezu je prišao krivonogi legionar. Otvorio je vrata kaveza, gurnuo glavu unutra i skinuo masku. Koje veselje! Bio je to profesor Leopold.
Profesor Leopold im je objasni kako je došao do oklopa. Zamolio je djecu da se prave da ga ne poznaju. Profesor Leopold pitao je da li su uzeli dugoljasti džepni digitron kada su ušli u kabinet. To je bio povratni vremenski stroj. Međutim, Melita ga je negdje izgubila. U određeno vrijeme, trebali su biti kod oraha kod kojeg su došli u prošlost, samo što su najprije morali naći povratni stroj.
Tražeći taj povratni stroj, duguljasti digitron, profesor im je objašnjavao što se s njima dogodilo i kako će se vratiti nakon što pronađu računalo. Točno u sedam sati majka će ih lansirati natrag u njihovo vrijeme, inače postoji opasnost da se nikada neće vratiti, pa će ostati u prošlosti. Stroj za povratak tražili su bezuspješno, čak i u kolibi u kojoj su noćili. Pretražili su svaki kutak i svaki dio ceste, staze i kuće gdje su boravili. Sprava kao da je u zemlju propala, nestala je. Sad ih je već polako hvatala panika i strah da se neće moći vratiti u svoje vrijeme.
Tražeći spravu u kući, otvorili su jedna vrata i doživjeli najezdu štakora, koji su počeli dolaziti iz te sobe. Jedva su uspjeli obraniti se i istrčati iz kuće. Na izlasku iz kuće dočekao ih je Strazijev djed s djecom. Više nije mumljao nego je srdačno razgovarao s profesorom Leopoldom i djecom. Njegov djed također je bio učenjak i to vrlo mudar. Proučavao je štakore. Profesor Leopold mu je poklonio svoje naočale. Upustili su se u razgovor o znanosti i astronomiji. Profesor je zaboravio na vrijeme. Kratko prije nego što su morali krenuti, djed je uzeo vrč kako bi donio vode za piće. Na polici iza vrča, profesor Leopold je, sav izvan sebe od sreće, ugledao svoj stroj za povratak.
Profesor Leopold bio je oduševljen što je napokon našao stroj i to na mjestu gdje ga nije očekivao. Starac Venturije slučajno ga je našao u napuštenoj kolibi gdje su djeca jedno vrijeme boravila. Venturije je s dječacima odlučiti otpratiti profesora i djecu do ruba šume. Nakon objeda, krenuli su prema Mursi, do oraha koji će ih vratiti u pravo vrijeme – sadašnjost. Miron je bio zaljubljen u Antoniju. Htio joj je reći, ali na njegovu nesreću, njegov vjerni mehanički prevoditelj Ciceron prestao je raditi.
Došlo je vrijeme rastanka. Melita i Antonija srdačno su se i prijateljski zagrlile. Svi su si međusobno pružili ruke pozdrava. Antonija i Miran rastali su se poljupcem i u suzama, znali su da se nikada neće više vidjeti, a sviđali su se jedno drugome. Dok su se profesor Leopold i djeca probijala prema željenom orahu koji je činio vrata za povratak u budućnost, oko njih se već počela voditi bitka za koju su znali da bi se trebala dogoditi.
Tik do spasonosnog oraha koji ih je trebao vratiti kući, profesor Leopold bio je otkriven, rečeno je da je on lopov koji je jednom vojniku uzeo oklop i mač. Dok su se vojnici prepirali s profesorom, vrijeme je jako sporo prolazilo. Javio se strah i panika da je sve izgubljeno, da se neće moći vratiti. U jednom trenu, jedan od legionara pokušao je otrgnuti Melitu, drugi se bacio na profesora Leopolda i dječake. Pomislili su da je gotovo.
Odjednom je netko na legionare s drveta bacio nekoliko cigli. Legionari su bili zbunjeni i pustili ih. Profesor Leopold i djeca iskoristili su trenutak zbunjenosti i brzo se dočepali oraha koji ih je trebao vratiti. U trenutku kada su stajali pod orahom, vidjeli su Strazija i Plinijia kako trče poljanom. Dragi dječaci su im i ovaj put pomogli. Iste sekunde, jaki i strahoviti bljesak obasjao je široku poljanu i sve je nestalo.
Kada su ponovno otvorili oči, vidjeli su svoju majku u kabinetu. Još uvijek je stajala u kupaćem kostimu, onako kako je napustila hotel. Svi su bili presretni i bilo im je odmah lakše. Jedino se nisu mogli složiti da li je bio ponedjeljak ili je već bio četvrtak. “Vrijeme je nestalna kategorija” rekao je profesor Leopold. Napokon kod kuće, spremali su se ručati kao obitelj. Nakon ručka, profesor je od djece htio saznati što im je bilo najbolje na izletu, što ih se najviše dojmilo i što ih najviše zadivilo.
Majka se već odavno pomirila s činjenicom da joj djeca doživljavaju svakakve avanture uz oca izumitelja. Jedino se nije mogla pomiriti s time da je profesor Leopold svoje i dječje avanture prepričavao svom prijatelju piscu, a on je, pisac kao pisac, sve priče pretvorio u fantastične romane s djecom u glavnim ulogama, u kojem god dijelu svijeta i vremenu se nalazila. Djeca su to obožavala i jedva su čekala da ih pisac opiše u novim avanturama u svojim romanima. Ipak su bili glavni likovi avantura njihovih života.
Likovi: Miron, Melita, profesor Leopold, Antonija, Venturije, bakreni Petar, majka
Analiza likova
Miron – sin profesora Leopolda. Nestašan i zaigran dječak. Odlikuje ga ogromna radoznalost koja ga dovodi u mnoge neprilike, srećom sa sretnim završetkom. U svim običnim i neobičnim avanturama pokazuje veliku snalažljivost i brigu za bližnje. Krasi ga velika osjećajnost koje se ponekad stidi jer on je ipak veliki dječak i stariji brat. Pošten je i pomalo hvalisav. Obožava svoju malu sestru i nastoji je uvijek zaštiti od svih nevolja.
Melita – Mironova mlađa sestra. Sa svojih desetak godina, ova draga i snalažljiva djevojčica, voli biti glavna i imati kontrolu nad svoja dva tvrdoglava brata. Iako ponekad prestrašena, hrabro potiskuje strah i velikim očima kreće dalje u nepoznato. Voli sve znati i lako se zbližava s dragim ljudima, lako prelazeći jezične barijere. Voli svoju obitelj, ali braća su ipak nešto posebno za ovo dražesno stvorenje. Želi pokloniti svakome od svoje braće jednaku pažnju i ljubav. Ne želi ni jednog razočarati suzama, iako se nađe u situacijama panike i straha.
Profesor Leopold – “bio je veoma ugledan znanstvenik, poznat u cijelom svijetu. Predavao je atomsku fiziku na mreseškom fakultetu… počasni doktor nekoliko sveučilišta, (…) počasni građanin nekoliko gradova u zemlji i inozemstvu…”, “…taj sjajni znanstvenik nije znao tako važnu stvar da se sivo dugme na sivom odjelu prišiva sivim koncem…”
Profesor Leopold je divan otac koji voli svoju djecu i obitelj. Ali praktična strana života bila mu je veliko nepoznanstvo. Nakon povratka u prošlost, odlazeći tamo za djecom, spoznaje neke stvari bitne za obično preživljavanje. Uz fantastičan um, otkriva snalažljivost i sučeljavanje sa stvarnim životom. Vrlo brzo shvaća da postoje i druge stvari u životu koje imaju vrlo jaku vrijednost, baš kao znanost, a to je zajedništvo te žrtvovanje za najvažniju stvar na svijetu – obitelj.
Bakreni Petar – dopremljen je u Mursek s jednog udaljenog planeta. Njegov planet napala je opasna bolest pa im je prijetilo izumiranje vrste. Na Zemlju je došao putem elektromagnetske transmisije. Profesor Leopold ga je skrivao oko godinu dana u svom kabinetu, a onda se bakreni Petar pridružio Amaterima arheolozima. U okršaju Amatera i suparnika Ukikanaca, Petar je bio ozlijeđen, pa ga je zakon toga profesor usvojio. Bakreni Petar ima riđu kosu i pjegice. Pristojan je dječak i dobro se slaže s Mironom i Melitom. Stidljiv je, ali dobrog i hrabrog srca. Brine o tuđim osjećajima i nastoji ugoditi svima.
Majka – žena koja se svim srcem brine o svojoj čudnoj obitelji. Sve ih obožava i učinit će što treba da bi ugodila zbunjenom mužu znanstveniku i djeci zaljubljenoj u avanture.
Venturije – sjedokosi starac, nagluh i glasonoša. Kada mu se unuk vratio iz zarobljeništva, od čudnog starca preobrazio se u dragog i dobrog znanstvenika, voljnog pomoći drugima u nevolji. Mudar je i dobronamjeran. Posjeduje bogato životno iskustvo i razum za okolinu. Iako tisuću godina razdvojeni, znanstvenici pronađu zajednički jezik i zajedničko područje o kojem mogu pričati i razmjenjivati iskustva. Leopold i Venturije tako nailaze zajedničke interese na poljima astronomije i fizike.
Plinije – sin centuriona Oktavijana, najbrži kurir, prijateljski raspoložen i pomaže djeci u nevolji. Lukav je dječak.
Magnecije – rimski vladar.
Antonija – Plinijeva mlađa sestra. Očarala je Mirona svojim divnim plavim očima.
Bilješka o autoru
Anto Gardaš rođen je 1938. godine u Agićima, mjestu u blizini Dervente u Bosni i Hercegovini. Od malena je živio u Slavoniji pa je tako osnovnu školu završio Velimirovcima, nakon čega je završio gimnaziju u Našicama i pravni fakultet u Zagrebu.
Postao je poznat pišući romane, priče i igrokaze za djecu te pjesme. Svaki njegov roman je bio maštovit, uzbudljiv i napet, a nije bilo važno je li se u tom trenutku pisalo o problemima ekologije, znanstvenoj fantastici ili povijesnim zbivanjima.
U raznim djelima se pojavljuju isti likovi kao što su Melita, Bakalar, Slanina, Miron, profesor Leopold, ali unatoč tome svako od tih djela se čita kao priča za sebe. Među njegova najpoznatija djela ubrajaju se zbirke pjesama “Prvi suncokreti”, “Uvijek netko nekoga voli” te priče “Zvijezda u travi”, “Jež i zlatni potok” i “Damjanovo jezero”.
Među mlađim čitateljima ostao je najpoznatiji po romanima: “Miron na tragu svetog grala”, “Duh u močvari”, “Tajna zelene pećine”, “Ljubičasti planet”, “Miron u Škripcu”, “Izum profesora Leopolda”…
Anto je pisao zanimljive priče jednostavnim jezikom, zbog čega je bio najviše bio popularan kod djece, kojima je bilo jednostavno čitati sve ono što je on pisao.
Umro je 2004. godine u Osijeku.
AUTOR: ANTO GARDAŠ
“Izum profesora Leopolda” fantastičan je roman našeg slavnog pisca za djecu i mlade, Ante Gardaša. Roman je fantastičan jer sadrži motive koje teško možemo zamisliti u stvarnom svijetu. One roman čine čudesnim i čudnovatim, što dodatno utječe na njegovu zanimljivost. Ovaj dječji roman je fantastičan i po drugom značenju te riječi, onom koji ga opisuje kao izvanrednog.
Priča ovog romana dokazuje da uz malo mašte može nastati nešto jednostavno divno, a radoznalost da otkrijemo sva čudesa koja nas mame u životu, može učiniti da neke stvari popravimo, ali i pokvarimo. Upravo to dogodilo se junacima ovog romana. Profesor Leopold omogućio je djeci da se njegovim izumom vrate u prošlost i upoznaju život bez struje, bez industrije, bez svega onoga što mi danas smatramo osnovnim potrebama za život. Ogromna snalažljivost i hrabrost pomogla je ovim našim malim junacima da se suoče sa svim nedaćama i čudnim situacijama u kojima su se našli. Naučili su nas da treba biti snalažljiv, hrabar i pametan te znati upotrijebiti stečeno znanje koje je ovaj put pomoglo dječacima da izvuku živu glavu. Sreća da su bili dobri u školi i sjećali se povijesti, a time i ishoda bitke u čijem su se središtu našli upravo zbog svoje radoznalosti i brzopletosti.
Od početka njihove avanture, pa sve do majčinog zagrljaja koji ih je vjerno čekao na kraju, nisu izgubili poštenje, hrabrost, snalažljivost. U svakoj situaciji u kojoj su se našli mislili su jedni na druge i nisu dopustili da se razdvoje. Požrtvovnost i hrabrost koju je pokazao Bakreni Petar kod spašavanja Mirona iz zagrljaja hladne rijeke, teško bi pokazao netko od odraslih osoba. To je bila tipično dječji brza odluka, ovoga puta sa sretnim ishodom.
Ovim hrabrim dječacima, na prvom mjestu bila je briga o maloj sestrici. Nisu dozvolili da ni u jednom trenu ostane nezaštićena. Vjerno i odano su brinuli o njoj tijekom cijele avanture, a Melita je na isti način uzvraćala braći ljubav i brinula o njima kako je mogla i znala.
Iako je profesor Leopold priznat i cijenjen kao svjetski znanstvenik, fizičar, astronom, u praktičnim stvarima ipak ne pokazuje mnogo razuma. Ponekad je u svojim postupcima čak i smiješan. Usred svoje smušenosti i obaveza, ne zaboravlja što znači biti otac. Ostavlja sve radi svoje djece i pomaže im na domišljat i simpatičan način kako da se izvuku iz nevolja u koje su upali. Tu je kod njega prevladalo ono malo praktičnosti koja je zamijenila smušenost.
Čitajući knjigu, s ovim likovima vrlo lako odlutamo u vremenskom stroju, negdje daleko u prošlost. Bez većih problema možemo se saživjeti s ljudima kojima je glavni cilj preživjeti, a pritom ne izgubiti obitelj i dom. Roman je pun uzbudljivih i napetih situacija neobičnih obrata. Kad se situacija čini mirnom, dogodi se nešto iznenadno, što nas tjera da čitamo dalje. Interesantno je pratiti radnju i tijek nekog zbivanja kada je raspon događaja iznenadan, buran i interesantan. Nikada nema dosade, ni monotonije koja uspavljuje. Cijeli sadržaj jedna je bitka kojoj se ne zna ishod do samog kraja. Napetost i iščekivanje raspleta odlika su svakog dobrog avanturističkog štiva.
Vrsta djela: znanstveno-fantastični roman
Tema: putovanje kroz vrijeme i život u dva različita vremena
Vrijeme radnje: sadašnjost i vrijeme Rimskog carstva
Mjesto radnje: Mursa – Mursela
Kratak sadržaj
Za vrijeme nedjeljnog ručka, profesor Leopold obavijestio je obitelj o putu na simpozij znanstvenika za koje je i on pripremio svoje izlaganje o atomskoj fizici. Nagovarao je svoju ženu da mu se pridruži jer simpozij traje samo tri dana. Djeca su ubrzo uvidjela nagovještaj trodnevne slobode pa su i oni stali nagovarati neodlučnu majku da se pridruži ocu. Nakon mnogo nagovaranja i uvjeravanja, majka je pristala pratiti oca.
Prvi dan nakon odlaska roditelja, Melita je postala mala domaćica. Nakon drugog jutarnjeg telefoniranja s majkom, očistila je stan. Slučajno je pronašla ključ od očevog kabineta. Miron ga je spremio u džep. Kad su nešto kasnije dječaci željeli zaigrati šah, sjetili su se da ga je otac odnio u Institut. Odlučili su otići po šah, iako otac nikome nije dopuštao da sam hoda po njegovom kabinetu. Lako su prošli pored stražara koji je poznavao Mirana. U kabinetu su uzeli šah, ali ih je znatiželja povukla da malo istraže kabinet.
Iza zatvorenih vrata nalazila se neka čudna naprava. Kad su se prčkajući tamo gdje ne bi smjeli našli u nekom čudnom svjetlucavom plavom krugu, osjetili su strah i nekako su se čudno osjećali. Odjednom je zabljesnula crvena svjetlost. Odjednom je sve nestalo, i djeca i institut. Bio je ponedjeljak, 9 sati i 36 minute. Djeca su nestala, a profesor Leopold upravo je krenuo na svoje predavanje.
Profesorovo predavanje o kretanju svemira i mogućnosti putovanja vremenom bilo je popraćeno velikom zainteresiranošću studenata i drugih poznatih znanstvenika. Objašnjavajući im ključ svog problema, profesor se odjednom sjetio ključa svog kabineta koji je ostavio kod kuće. Isti tren prekinuo je predavanje, pokupio ženu koja je upravo izlazila iz bazena i žurno krenuo kući. Bio je pun straha da djeca nisu ušla u kabinet i aktivirala stroj za putovanje kroz vrijeme. Njegove najgore sumnje su se ostvarile.
Djeca više nisu u kabinetu, iako su se nalazila u istom položaju kao kada je Miron stisnuo tipku s brojem 351. Sada su se nalazila pod orahovom krošnjom. Našli su se pred nekim bedemom na kojem su šetali naoružani stražari. Iza bedema se nalazio nepoznati grad. Odlučili su saznati gdje se nalaze.
Ubrzo su do njih dojahala tri viteza i razgovarala na latinskom sa svojim carem. Mironov Ciceron (naprava za prevođenje latinskog, koju je izumio profesor Leopold da ga Miron non-stop ne ispituje značenje latinskih riječi) sve im je preveo pa su shvatili da su došli u vrijeme Rimljana. Spremalo se nekoliko bitki pa su djeca odlučila povući se dublje u šumu. Lutajući kroz šumu, put su im prepriječila dva kopljanika.
Vodeći djecu koja su dogovorom samo šutjela, ratnici su ih gurali kopljima. Miron se sjetio gdje su. Nalazili su se u starom gradu Mursi. Ubrzo su ih kopljanici doveli u raskošno uređen šator velikog vojskovođe Mangecija. Miron se snašao uključivši ponovnu napravu Ciceron i predstavio ih kao djecu bogova. Time je dobio na vremenu. Melita je postala Melicija Božanska od Dobre Volje, a Bakreni Petar Petronije Bakreni, Gospodar vatre. Poznavajući povijest, djeca su mogla proreći ratnikove namjere. Tako su si spasila život dok se “proročanstva” ne ostvare. Zatvorili su ih u čuvani šator, ali tokom noći, nakon što su stražari zaspali, djeca su uspjela pobjeći.
Nakon bijega, željeli su se što više udaljiti od šatora, pa su krenuli sve dublje u šumu, gdje su odlučili prenoćiti. Miron nije mogao spavati. Ponovno je sve proživljavao. Pitao se nalaze li se u gradiću Mursa, na čijem je iskopinama ponekad pomagao i čitao u povijesnoj čitaonici? Razmišljao je još dugo. Melita također nije spavala. Mučila su je ista pitanja. Odjednom, negdje se začulo neko pucketanje. Bakreni Petar se udaljio iz nastambe u izvidnicu. Iz grmlja je iskrsnuo visok i koštunjav čovjek, duge sijede brade.
Melita i Miron potrčali su prema kriku Bakrenog Petra. Nakon susreta s Petrom, starac je pobjegao. Ubrzo se razdanilo i djeca su nastavila put. Usput su doručkovali grožđe. Hodajući cestom, netko je iza njih povikao “Fugite…” Bio je to maleni dječak iz tabora. Proročanstvo se obistinilo. Riđobradi je zapalio gradska vrata, kao što su mu božja djeca i prorekla. Zbog požara je nastao metež na cesti. Neka kola su se prevrnula, a nitko nije želio pomoći. Djeca su pomogla i zato su se smjela povesti kolima. Svi su se čudili njihovoj čudnoj odjeći – trapericama, crnoj jakni… ubrzo im je ususret došla spasilačka vojska koja je spalila grad. Uspjeli su ući u grad. Bakrenom Petru pozlilo je od naguravanja svjetine. Opet su se sreli s Plinijem, sinom Oktavijana, koji im je pomogao držati Petra.
Metež je polako nestao. Miron je zahvalio Pliniju na pomoći. Plinije se preplašio Cicerona. Brinuo se o tome gdje će njegovi novi prijatelji prenoćiti. Također je želio majku i sestru odvesti k teti u Mursu. Ugašen je i požar na gradskim vratima. Drugi dio proročanstva se također ostvario. Plinije je djecu smjestio u jednu napuštenu kuću uz rijeku. Bakreni se dosjetio da Miron u džepu ima stari rimski novac. Uspio je kupiti kruh. Dolaskom u napuštenu kuću, Miron i Melita su zaspali, a Petar je ostao čuvati stražu. Kad se Miron nakon nekog vremena probudio, Bakreni Petar je nestao. Buka, kotrljanje i lupanje koje se čulo s tavana, skamenilo je Mirana.
Čim se Melita probudila, krenuli su tražiti Bakrenoga. Lutajući velikom nepoznatom kućom, naišli su na ribe usred prostorije. Tražeći dalje, našli su se u vlažnim podrumskim prostorijama. Ubrzo su začuli glas. To je bio Bakreni. On je istraživao podzemlje. Tunel je vodio do rijeke. Naletio je na nekog čovjeka i brzo se sakrio da ga ovaj ne vidi. Bakreni je vidio oda je to bio onaj sjedokosi starac iz šume. Odlučili su što prije napustiti tu čudnu kuću.
Odlučili su se prenoćiti na rubu šume s ostalim izbjeglicama. Za večeru su pekli ribu koju su ponijeli sa sobom iz kuće. Zaspali su. Melita je usnula čudan san o raketi koja ipak nije uzletjela. Tata Leo vikao je da nemaju slobodan prolaz na nebo. Melita je imala tisuću pitanja. Željela je da otac dođe po njih. Miran je otišao piti vode. Voda je bila bistra. Kad se smirila, uz svoj odraz iz vode, Miran je vidio i lice sjedokosog starca. Podigavši pogled s vode, u pijesku je ugledao starčevo ispucalo stopalo.
Kao što se pojavio, tako je starac brzo i otišao. U rijeci je Miron našao staru fibulu, kopču. Htio je izvaditi tu lijepu iglu, ali se poskliznuo i upao u duboku rijeku. Počeo se boriti protiv rijeke. U zadnji tren spasio ga je Bakreni Petar. Vidjevši fibulu u Miranovoj ruci, Petar mu je dao nadimak Miron Fibula. Svanulo je. Melita je bila uvjerena da će otac doći po njih. Odlučili su se vratiti do napuštene kuće. Tu ih je već čekao Plinije sa svojom sestrom. Saznali su nesretnu priču o sjedokosom starcu i njegovom zarobljenom unuku koji je bio Plinijev najbolji prijatelj. Plinije ih je pozvao na ručak u kuću njegove tete.
Naredni dan trebala se dogoditi bitka za grad Mursu. Svi su bili zabrinut. Melita i Antonija su se sprijateljile. Miron i Bakreni Petar smišljali su kako da oslobode Strizija i pomognu starcu da vrati otetog unuka. Smislili su plan. Poslužit će se protivnikovim strahom od Cicerona.
Bližio se čas bitke. Svi su bili u strahu. Maneci je bio ljut što su mu bili odsječeni planovi. Magneci je bio odlučan osvojiti krunu Rimskog carstva. S tom misli utonuo je u nemiran san prije bitke. Iz nemirnog sna prenuo ga je stravičan, snažan glas. Upozoravao ga je na ono što je bilo, te sugerirao što mu je dalje činiti. Između ostalog, naređeno mu je da pusti dječaka Strazija. Prestrašeni Magnecije odmah je pustio dječaka. No, nešto je pošlo po zlu. Miron je zaboravio iz trake izbrisati rock pjesmu koja je zasvirala nakon nasnimljenog govora.
Petar, Miran i Strazije trčali su što su brže mogli. Gonili su ih naoružani legionari. Razmak je postajao sve manji. Kada su ih progonitelji sustigli, okružili su ih s mačevima. Predvodnik je oko djece nacrtao krug i nešto govorio svojim suborcima. da su ti bjegunci samo njegovi. Krivonogi legionar zahtijevao je da sam dovede zarobljenike Magneciju. Kad su došli u šator, svi su se spustili na koljena u duboki naklon.
Magnecije je bio strašno ljut. Dugo se prepirao s legionarom koji je prema običajima svoje zarobljenike mogao sam kazniti. Uspio je odgoditi kaznu do drugog dana. Djecu su zaključali u kavez do lavova. Dok su razgovarali, Miron je uključio Cicerona i objasnio Straziju tko su oni i što im se dogodilo. U međuvremenu, Melita je počela duboko disati. To je tražila i od dječaka. Osjetili su miris kamilice koju je pušio profesor Leopold.
Dok su oni razgovarali, kavezu je prišao krivonogi legionar. Otvorio je vrata kaveza, gurnuo glavu unutra i skinuo masku. Koje veselje! Bio je to profesor Leopold.
Profesor Leopold im je objasni kako je došao do oklopa. Zamolio je djecu da se prave da ga ne poznaju. Profesor Leopold pitao je da li su uzeli dugoljasti džepni digitron kada su ušli u kabinet. To je bio povratni vremenski stroj. Međutim, Melita ga je negdje izgubila. U određeno vrijeme, trebali su biti kod oraha kod kojeg su došli u prošlost, samo što su najprije morali naći povratni stroj.
Tražeći taj povratni stroj, duguljasti digitron, profesor im je objašnjavao što se s njima dogodilo i kako će se vratiti nakon što pronađu računalo. Točno u sedam sati majka će ih lansirati natrag u njihovo vrijeme, inače postoji opasnost da se nikada neće vratiti, pa će ostati u prošlosti. Stroj za povratak tražili su bezuspješno, čak i u kolibi u kojoj su noćili. Pretražili su svaki kutak i svaki dio ceste, staze i kuće gdje su boravili. Sprava kao da je u zemlju propala, nestala je. Sad ih je već polako hvatala panika i strah da se neće moći vratiti u svoje vrijeme.
Tražeći spravu u kući, otvorili su jedna vrata i doživjeli najezdu štakora, koji su počeli dolaziti iz te sobe. Jedva su uspjeli obraniti se i istrčati iz kuće. Na izlasku iz kuće dočekao ih je Strazijev djed s djecom. Više nije mumljao nego je srdačno razgovarao s profesorom Leopoldom i djecom. Njegov djed također je bio učenjak i to vrlo mudar. Proučavao je štakore. Profesor Leopold mu je poklonio svoje naočale. Upustili su se u razgovor o znanosti i astronomiji. Profesor je zaboravio na vrijeme. Kratko prije nego što su morali krenuti, djed je uzeo vrč kako bi donio vode za piće. Na polici iza vrča, profesor Leopold je, sav izvan sebe od sreće, ugledao svoj stroj za povratak.
Profesor Leopold bio je oduševljen što je napokon našao stroj i to na mjestu gdje ga nije očekivao. Starac Venturije slučajno ga je našao u napuštenoj kolibi gdje su djeca jedno vrijeme boravila. Venturije je s dječacima odlučiti otpratiti profesora i djecu do ruba šume. Nakon objeda, krenuli su prema Mursi, do oraha koji će ih vratiti u pravo vrijeme – sadašnjost. Miron je bio zaljubljen u Antoniju. Htio joj je reći, ali na njegovu nesreću, njegov vjerni mehanički prevoditelj Ciceron prestao je raditi.
Došlo je vrijeme rastanka. Melita i Antonija srdačno su se i prijateljski zagrlile. Svi su si međusobno pružili ruke pozdrava. Antonija i Miran rastali su se poljupcem i u suzama, znali su da se nikada neće više vidjeti, a sviđali su se jedno drugome. Dok su se profesor Leopold i djeca probijala prema željenom orahu koji je činio vrata za povratak u budućnost, oko njih se već počela voditi bitka za koju su znali da bi se trebala dogoditi.
Tik do spasonosnog oraha koji ih je trebao vratiti kući, profesor Leopold bio je otkriven, rečeno je da je on lopov koji je jednom vojniku uzeo oklop i mač. Dok su se vojnici prepirali s profesorom, vrijeme je jako sporo prolazilo. Javio se strah i panika da je sve izgubljeno, da se neće moći vratiti. U jednom trenu, jedan od legionara pokušao je otrgnuti Melitu, drugi se bacio na profesora Leopolda i dječake. Pomislili su da je gotovo.
Odjednom je netko na legionare s drveta bacio nekoliko cigli. Legionari su bili zbunjeni i pustili ih. Profesor Leopold i djeca iskoristili su trenutak zbunjenosti i brzo se dočepali oraha koji ih je trebao vratiti. U trenutku kada su stajali pod orahom, vidjeli su Strazija i Plinijia kako trče poljanom. Dragi dječaci su im i ovaj put pomogli. Iste sekunde, jaki i strahoviti bljesak obasjao je široku poljanu i sve je nestalo.
Kada su ponovno otvorili oči, vidjeli su svoju majku u kabinetu. Još uvijek je stajala u kupaćem kostimu, onako kako je napustila hotel. Svi su bili presretni i bilo im je odmah lakše. Jedino se nisu mogli složiti da li je bio ponedjeljak ili je već bio četvrtak. “Vrijeme je nestalna kategorija” rekao je profesor Leopold. Napokon kod kuće, spremali su se ručati kao obitelj. Nakon ručka, profesor je od djece htio saznati što im je bilo najbolje na izletu, što ih se najviše dojmilo i što ih najviše zadivilo.
Majka se već odavno pomirila s činjenicom da joj djeca doživljavaju svakakve avanture uz oca izumitelja. Jedino se nije mogla pomiriti s time da je profesor Leopold svoje i dječje avanture prepričavao svom prijatelju piscu, a on je, pisac kao pisac, sve priče pretvorio u fantastične romane s djecom u glavnim ulogama, u kojem god dijelu svijeta i vremenu se nalazila. Djeca su to obožavala i jedva su čekala da ih pisac opiše u novim avanturama u svojim romanima. Ipak su bili glavni likovi avantura njihovih života.
Likovi: Miron, Melita, profesor Leopold, Antonija, Venturije, bakreni Petar, majka
Analiza likova
Miron – sin profesora Leopolda. Nestašan i zaigran dječak. Odlikuje ga ogromna radoznalost koja ga dovodi u mnoge neprilike, srećom sa sretnim završetkom. U svim običnim i neobičnim avanturama pokazuje veliku snalažljivost i brigu za bližnje. Krasi ga velika osjećajnost koje se ponekad stidi jer on je ipak veliki dječak i stariji brat. Pošten je i pomalo hvalisav. Obožava svoju malu sestru i nastoji je uvijek zaštiti od svih nevolja.
Melita – Mironova mlađa sestra. Sa svojih desetak godina, ova draga i snalažljiva djevojčica, voli biti glavna i imati kontrolu nad svoja dva tvrdoglava brata. Iako ponekad prestrašena, hrabro potiskuje strah i velikim očima kreće dalje u nepoznato. Voli sve znati i lako se zbližava s dragim ljudima, lako prelazeći jezične barijere. Voli svoju obitelj, ali braća su ipak nešto posebno za ovo dražesno stvorenje. Želi pokloniti svakome od svoje braće jednaku pažnju i ljubav. Ne želi ni jednog razočarati suzama, iako se nađe u situacijama panike i straha.
Profesor Leopold – “bio je veoma ugledan znanstvenik, poznat u cijelom svijetu. Predavao je atomsku fiziku na mreseškom fakultetu… počasni doktor nekoliko sveučilišta, (…) počasni građanin nekoliko gradova u zemlji i inozemstvu…”, “…taj sjajni znanstvenik nije znao tako važnu stvar da se sivo dugme na sivom odjelu prišiva sivim koncem…”
Profesor Leopold je divan otac koji voli svoju djecu i obitelj. Ali praktična strana života bila mu je veliko nepoznanstvo. Nakon povratka u prošlost, odlazeći tamo za djecom, spoznaje neke stvari bitne za obično preživljavanje. Uz fantastičan um, otkriva snalažljivost i sučeljavanje sa stvarnim životom. Vrlo brzo shvaća da postoje i druge stvari u životu koje imaju vrlo jaku vrijednost, baš kao znanost, a to je zajedništvo te žrtvovanje za najvažniju stvar na svijetu – obitelj.
Bakreni Petar – dopremljen je u Mursek s jednog udaljenog planeta. Njegov planet napala je opasna bolest pa im je prijetilo izumiranje vrste. Na Zemlju je došao putem elektromagnetske transmisije. Profesor Leopold ga je skrivao oko godinu dana u svom kabinetu, a onda se bakreni Petar pridružio Amaterima arheolozima. U okršaju Amatera i suparnika Ukikanaca, Petar je bio ozlijeđen, pa ga je zakon toga profesor usvojio. Bakreni Petar ima riđu kosu i pjegice. Pristojan je dječak i dobro se slaže s Mironom i Melitom. Stidljiv je, ali dobrog i hrabrog srca. Brine o tuđim osjećajima i nastoji ugoditi svima.
Majka – žena koja se svim srcem brine o svojoj čudnoj obitelji. Sve ih obožava i učinit će što treba da bi ugodila zbunjenom mužu znanstveniku i djeci zaljubljenoj u avanture.
Venturije – sjedokosi starac, nagluh i glasonoša. Kada mu se unuk vratio iz zarobljeništva, od čudnog starca preobrazio se u dragog i dobrog znanstvenika, voljnog pomoći drugima u nevolji. Mudar je i dobronamjeran. Posjeduje bogato životno iskustvo i razum za okolinu. Iako tisuću godina razdvojeni, znanstvenici pronađu zajednički jezik i zajedničko područje o kojem mogu pričati i razmjenjivati iskustva. Leopold i Venturije tako nailaze zajedničke interese na poljima astronomije i fizike.
Plinije – sin centuriona Oktavijana, najbrži kurir, prijateljski raspoložen i pomaže djeci u nevolji. Lukav je dječak.
Magnecije – rimski vladar.
Antonija – Plinijeva mlađa sestra. Očarala je Mirona svojim divnim plavim očima.
Bilješka o autoru
Anto Gardaš rođen je 1938. godine u Agićima, mjestu u blizini Dervente u Bosni i Hercegovini. Od malena je živio u Slavoniji pa je tako osnovnu školu završio Velimirovcima, nakon čega je završio gimnaziju u Našicama i pravni fakultet u Zagrebu.
Postao je poznat pišući romane, priče i igrokaze za djecu te pjesme. Svaki njegov roman je bio maštovit, uzbudljiv i napet, a nije bilo važno je li se u tom trenutku pisalo o problemima ekologije, znanstvenoj fantastici ili povijesnim zbivanjima.
U raznim djelima se pojavljuju isti likovi kao što su Melita, Bakalar, Slanina, Miron, profesor Leopold, ali unatoč tome svako od tih djela se čita kao priča za sebe. Među njegova najpoznatija djela ubrajaju se zbirke pjesama “Prvi suncokreti”, “Uvijek netko nekoga voli” te priče “Zvijezda u travi”, “Jež i zlatni potok” i “Damjanovo jezero”.
Među mlađim čitateljima ostao je najpoznatiji po romanima: “Miron na tragu svetog grala”, “Duh u močvari”, “Tajna zelene pećine”, “Ljubičasti planet”, “Miron u Škripcu”, “Izum profesora Leopolda”…
Anto je pisao zanimljive priče jednostavnim jezikom, zbog čega je bio najviše bio popularan kod djece, kojima je bilo jednostavno čitati sve ono što je on pisao.
Umro je 2004. godine u Osijeku.
Izum profesora Leopolda - roman
![Izum profesora Leopolda - roman]()
Reviewed by Info Atraktiva
on
08:16
Rating:
Nema komentara: